pesnik je ništa, Džono Štulić, akademska srpska asocijacija

Kako sve što stvaramo stvara nas?

Psihologija umetnosti
28 nov 2017

Umetnost je esencija svakog bića!

Dobro je kad čovek Dobro je kad čovek bačen u zube gubilišta vrisne: ,,Pijte kakao Van-Hutena!“

Navadeni stihovi Vladimira Majakovskog inspirisani su novinskim člankom o čoveku koji je prihvatio da na izvršenju svoje smrtne kazne promoviše poznatu holandsku kakao firmu Van Huten kako bi mu ista, nakon toga, materijalno obezbedila porodicu.

Ovo je samo jedan od mnogih primera gde se jasno vidi da umetnička dela direktno mogu biti inspirisana degeneracijom društvenih vrednosti i direktnim atakom na moral i um.

Umetnost stvarana u ,,slobodnijem“ periodu ili pod zastavom revolucije?

Umetnost, pesnik, akademska srpska asocijacijaJedna od interpretacija čovekovog stvaralaštva jeste da ono proističe iz potrebe da se svet oblikuje prema sebi usled nezadovoljstva realnošću. Ipak, nije svaka realnost omogućila umetniku slobodu izražavanja, već je on bio primoran da se prikloni aktuelnim normama. Da li se onda može reći da dela stvarana u dogmatičnoj atmosferi, gde su umetnici bili primorani da svoja dela predstave prikladno dominantnoj klimi, imaju manju vrednost nego ona stvarana u ,,slobodnijem“ periodu ili pod zastavom revolucije? Pitanje je možda besmisleno, jer je i sama komparacija umetnosti i stilova nepravedna i pod velom subjektivnosti, međutim ono što se želi istaći jeste ona istina koja stoji iza i van samog dela. Drugim rečima, da li je uticaj vremena i društvenih zahteva omeo umetnika u apsolutnom izražavanju svojih misli i osećanja ili je delu dao potpuno novu i uzvišenu dimenziju?

“Esencijalni razlozi večnog trajanja umetnosti”

Jedan od mogućih odgovora zašto je to tako daje sociolog Nikola Božilović u svom eseju Esencijalni razlozi večnog trajanja umetnosti: Istorijska, socijalna situacija može takvom delu omogućiti ili neomogućiti egzistenciju, ali mu, sasvim izvesno, ne može oduzeti ni poništiti umetničku vrednost. Ta vrednost ostaće u delu kao njegova imanentna istina koja će se ispoljiti u nekim kasnijim, povoljnijim i humanijim vremenima. Pravo umetničko delo je trajno u smislu istorijskog, vremenskog trajanja i univerzalno je po obuhvatnosti i komunikabilnosti. Zbog toga njegova unutrašnja vrednost ne može biti negirana nekim spoljašnjim i perifernim razlozima.

Tok umetnosti kroz smenu pravaca

Bez pogovora tok umetnosti najpreglednije se može pratiti kroz smenu pravaca, koji su je u svoje vreme oblikovali. Sa druge strane, mnogi pravci nastali su iz čistog, ali neophodnog bunta, videvši maštanje i stvaranje kao jedino oružje protiv surove, zagušljive realnosti. Prvo što pada na pamet može biti javljanje pank potkulture nastale sedamdesetih godina prošlog veka. Taj ,,uradi sam“ muzički pravac suprotstavlja se ustaljenim socijalnim, političkim i ekonomskim principima društva. Svojom jednostavnošću i niskim zahtevima u pogledu poznavanja muzike kontrirao je raskošnom i razmetljivom sviranju i izvođenju dotadašnjih rok bendova. Međutim, pobuna u stvaralaštvu nije uvek tako glasno odjeknula, već je za ispunjenje svojih ciljeva morala da sačeka.

Sve grane umetnosti

Umetnost, akademska srpska asocijacijaPlesačice u originalnim kostimima na premijeri baleta, 1913. godine Balet Igora Stravinskog Posvećenje proleća prvi put izveden je u Parizu 29. maja 1913. godine, u koreografiji Vaslava Nižinjskog i produkciji Sergeja Đagiljeva. Delo je izazvalodo tada neviđene reakcije publike, koje su prerasle u najpoznatije nerede u istoriji klasične muzike. Naime, za vreme premijere, balet je od samog početka, naišao na neprobojni zid predrasuda u odnosu na novo i strano, što je rezultovalo prvo negodovanjem, a zatim kulminaciju doživelo izlivima besa i nasiljem. Sve ovo, međutim, autore nije omelo da balet dovedu do kraja.

Pored tematike koja izvorište ima u paganskim ritualima stare Rusije i potpune revolucije u komponovanju, ono što takođe doprinosi provokativnosti ovog dela jeste i sama scenska izvedba i koreografija Nižinskog. On je spojio tradicionalni folklor sa psihički mračnim i poremećenim. Pokreti plesača bili su sklop gestova dece i psihičkih bolesnika, i neretko životinja i mašina. Nakon više od veka, nije se spustila prašina koju je ovo delo za sobom diglo. Zid kod publike novim izvođenjima nije preterano oslabljen usled perzistiranja malograđanske percepcije. U prilog tome ide tvrdnja Ortega i Gaset da se umetnost ,,aristokratski“ deli na dve grupe ljudi – one koji razumeju i one druge.

Nekadašnji glavni princip umetnosti

Nekadašnji glavni principi umetnosti: simetrija, sklad, harmonija i uravnoteženost, zamenjeni su svojim antipodima. Dolazi do potpune promene značenja lepog i ružnog, koje sada mogu da postoje zajedno, da se više međusobno ne isključuju. Događa se, prosto rečeno, rasturanje realnosti gde umetnost prvi put ne pati za priznanjem, razumevanjem i prihvatanjem publike. Umetnik sada odgovara samom sebi,  a njegov odnos prema delu se može protumačiti kao neka najčistija forma larpurlartizma.

U publikaciji Umetnost, kreativnost, komunikacija, Božilović kaže da sudbinu ukusa deli i estetska komunikacija, imajući u vidu pre svega estetsku poruku koja je u prošlosti bila dosta pristupačnija i jasnija usled ortodoksnije forme. Uspešnost komunikacije bila je izvesnija i sigurnija, za razliku od savremenog nestrukturiranog izražavanja koje u tumačenju dopušta mnogoznačnost pa komplikuje komunikaciju. D. Jeremić, kada je u pitanju distinkcija moderne i klasične umetnosti, navodi da je moderna mnogo raznolikija i protivrečnija: …klasična umetnost je slična Zemlji osvetljena svetlošću Sunca oko koga se okreće, a moderna umetnost je nalik na hiljadu zvezda koje zrače svojom sopstvenom svetlošću. Poimanje umetnosti na ovaj način uzima maha u periodu posle drugog svetskog rata, avangarda i eksperimentalnost ulaze u umetnost i dolazi do promene forme i sadržaja. Kompozitor ništa ne komponuje, izvođač ništa ne izvodi, publika sluša tišinu – suština je kapitalnog dela eksperimentalnog kompozitora Džona Kejdža – 4 minuta 33 sekunde.

Umetnost je menjala izražajne forme

Kao oblik duha i značajna sfera čovekove kreativnosti, umetnost je menjala  izražajne forme, stilske i sadržinske karakteristike, nalazivši različite pristupe u korespondenciji sa publikom. Komunikabilnost jednog dela nije determinisana mogućnošću njegovog razumevanja, jer kao što je već navedeno, ono zavisi umnogome od vremena u kome je nastalo i u kome se posmatra. Za ilustrovanje ove tvrdnje čini se prigodnim pasus iz knjige Balkan Isidore Sekulić: Umetnik malog naroda, Simeon Stolpnik, stoji na tankom stubu iznad haoskog kolebanja događajnih elemenata, i koleba se i sam.

Ti umetnici stvaraju uvek preteško i nikad savršeno. Ti umetnici i vole nesavršenstvo, jer još ne znaju i ne vole zanat stvaranja, i ne vole dovoljno ni ovaj život u kojem sede ostrag. Oni neguju nesavršenstvo u usavršavanju, jer je to simbol njihovih života i sudbina: imanje i nemanje, čar i bol, odmor pa umor. Ali, može li to znati i razumeti onako kako mi to znamo i razumemo naš prijatelj Englez? Autorke ovog teksta uz ličnu odgovornost, izvlačenjem priloženog iz celine, oslobađaju određene pojmove njihovog primarnog značenja, a na Vašu odgovornost stavljaju dalje tumačenje!

Akademska srpska asocijacija jedina je akreditovana škola za onlajn učenje srpskog jezika u Srbiji. Prijavite se i učite sa nama, vidimo se!

[DISPLAY_ULTIMATE_SOCIAL_ICONS]